Avantura zvana Durmitor

by Administrator · Published 28/03/2013 · Updated 30/03/2013

Spušta se večer, osjeti se olakšanje u zraku ljetne večeri, a u meni adrenalin lagano raste….

Sve je spremno, zadnja provjera opreme, dokumenata, police putnog osiguranja, popis mojih vjernih suputnika…. Sve je tu. Avantura počinje!

Nalazimo se ispred Glavnog kolodvora u Zagrebu, prebrojavam mojih šestero avanturista, i konačno se ukrcavamo. Noćni vlak će nas oko 7 u jutro dovesti do Sarajeva gdje nas čeka prijevoz agencije koji će nas odvesti prema Crnoj Gori i našem odredištu u NP Durmitor.

Na cijelom putu, uključujući sve napore koje trebamo savladati u planini, ništa se ne može usporediti s neudobnim spavanjem u vlaku do Sarajeva, ali uzbuđenje je dovoljno veliko da prevlada svaki negativan osjećaj od pokočenog spavanja.

Dolazimo u Sarajevo i nalazimo se s vlasnikom agencije koja će nam osigurati prijevoz i kasnije kada se spustimo s Durmitora, spustiti nas sa splavima niz Taru i Drinu te vratiti u Sarajevo.

Sama vožnja prema Crnoj Gori i Durmitoru je avantura, ceste i tuneli zaslužuju svaki dijelić naše pažnje jer hrabro vijugaju iznad dubokih ponora bez ikakvih zaštitnih ograda, a tuneli bez rasvjete stvaraju dodatni ugođaj u vožnji.

Polako mu se približavamo, vidimo njegove vrhove u daljini koji stoje ponosno odolijevajući vjetrovima i snjegovima već stoljećima.

Osjećam se ponizno i zahvalno što ću biti barem na kratko dio tog drugog svijeta u kojemu vlada zakon prirode i snaga volje.

Durmitorski planinski masiv nalazi se na sjeverno-zapadnoj strani Crne Gore, omeđen je dubokim i slikovitim klancima triju rijeka: Tare na sjeveru, Pive na zapadu i Komarnice na jugu. Kanjon rijeke Tare dug je 80km i 1300m dubok, jedan je od najvećih, a svakako i najljepših na svijetu..
Najviši vrh Durmitora je Bobotov kuk visok 2523 m, jedan je od ukupno 48 vrhova Durmitora, viših od 2.000 m.

Plan našeg puta je bio u 4 dana prijeći sa strane Škrke do Žabljaka, no vremenska prognoza nam nije išla u prilog jer nam je prijevoz iz Sarajeva kasnio, tako da smo u podnožje Durmitora stigli tek pred sumrak. Zato je plan izmijenjen i krenuli smo jednostavnijim putem.

Prijevoz nas ostavlja na ulazu u Nacionalni park Durmitor u Žabljaku, od kuda idemo pješice pored Crnog jezera na 1421m, prema pastirskom katunu “Lokvice” koji se nalazi na 1760m gdje planiramo postaviti šatore i prenoćiti.

Pripremamo ruksake, zadnja provjera svih stvari je li sve popakirano, zategnuto I spremno….

Ispred nas puca pogled na Savin kuk i Međeda, a tamni oblaci u daljini govore mi da nemamo baš puno vremena. Konačno, nakon što smo kupili sve potrebne ulaznice i poplačali taksi za šatoriranje, krećemo prema katunu.

Crno jezero je jedno od najljepših “gorskih očiju” Durmitora, kako se još zovu njegova planinska jezera, a ukupno je njih 18. Zahvaljujući jezerima i izvorima pitke vode kojih u Lipnju ima još dosta koji nisu presušili, pošteđeni smo nošenja velikih količina pitke vode u ruksacima.

Staza do katuna u Lokvicama je poprilično lagana i jednostavna, počinje s lijepom stazom kroz gustu crnogoricu dok ne izbijemo na prijevoj s kojega se pruža pogled na Velikog i Malog Međeda s lijeve strane, koji nas prate skroz do Lokvica.

Stižemo na odredište u pravo vrijeme jer čim smo uspjeli rasprostrijeti šatore i smjestiti stvari na sigurno, počinje lagana kiša.

Inače, Durmitor je veliki dio godine prekriven snijegom, koji se zadržava na nekim dijelovima i cijelu godinu, ali do svibnja je praktički potrebna puna zimska oprema za prelazak. Lipanj i prvi dio srpnja su zapravo idealni za planinarenje jer se snijeg većim dijelom otopio, osim na zaštičenim procjepima do kojih ne dopire sunce. Ovisno kakva je prognoza, ali kraj lipnja može biti izuzetno vruć i sparan, tako da hodate u kratkim rukavima i trljate se snijegom na koji nailazite ili vas može zadesiti oblačno vrijeme kakvo je bilo nama , što je zapravo odlično za planinarenje, ali malo uskraćuje užitak pogleda s vrhova.

Noć je bila odlična, toliko smo bili umorni da nas nije smetala ni kiša ni vjetar, probudili smo se svježi i odmorni, spremni za novu pustolovinu.

Jutro je dobro, prognoza za kišu je tek kasnije poslijepodne, tako da ostajemo kod plana za uspon na Bobotov kuk, najviši vrh Durmoitora 2523m.

Dan je odličan, nije vruće, tako da nam je bitno olakšan uspon, jedino moramo paziti na vrijeme jer iza podneva se očekuju pljuskovi. Tura nije posebno zahtjevna, prelazimo preko predivnih gorskih pašnjaka, planinskih staza sa kojih se na svaku stranu pruža zamaman pogled prema nekom od Durmitorskih 2000njaka. Kako smo se približili samom podnožju, sve više nailazimo na dijelove prekrivene snijegom, koje treba pažljivo prelaziti jer su ispod duboki procijepi, a i površina je poprilično skliska pa pad ne bi bio nimalo ugodan. Na tim dijelovima su štapovi više nego poželjni. Konačno nakon nešto malo više od dva sata, dolazimo na stijenu Bobotovog kuka, staza je serpentinasta i uska pa je potrebna koncentracija, no nije teška za prelazak.

Pogled s vrha je inače nenadmašan, vide se svi okolni vrhovi u bližoj i daljoj okolici čak i u susjednim zemljama.

Nakon kratkog odmora i uživanja na vrhu, krećemo nazad jer tamni oblaci se počinju nazirati, a ubrzo se počinje navlačiti i magla oko samog vrha. S vrha se pruža pogled na drugu stranu, prema Škrčkim jezerima i dolini ispod jednog od najljepših i najzanimljivijih vrhova na Durmitoru – Prutaš 2393m, kojeg ostavljam za jednu od idućih durmitorskih pustolovina.

Na putu prema našem logoru u Lokvicama, prolazimo pored Ledene pećine koja oduzima dah svojom hladnoćom koja se uvlači u kosti već na samom ulazu. Zbog dubokog snijega i skliskog i strmog ulaza, nemoguće je ući bez opreme za spuštanje u jame.

Prvi dan u brdu – ocijenjujemo uspješnim; na povratku nas je lagano oprala kiša, ali bili smo već nadomak našeg logora pa nije bilo nikakve štete.

Idući dan nam je kiša padala cijelo jutro, tako da je jedan dio naše družine prošetao do Crnog jezera na kupanje, a troje nas je otišlo tek oko 11h napraviti kratku turu do Sagorelih ploča i nazad do Lokvica. Taj dan jednostavno nije bio za odlazak na neke visoke vrhove, zbog opasnosti od grmljavine.

Treći dan je započeo predivnim sunčanim jutrom, što je bio znak da idemo na planiranu kružnu turu preko Đevojke i Međeda.

Kako je bio izuzetno sunčan dan, opremili smo se sa svim zaštitama protiv sunca i ponijeli dovoljno vode. Odlično je što je staza koja počinje iz Lokvica prema prevoju do grebena, cijelim putem u sjeni, ali samo ako krenete dovoljno rano najkasnije u pola devet u jutro. Uspon je poprilično velik, jer za oko 1h prelazimo sa 1700m na 2145m. Na prevoju se odvajamo za stazu prema Velikom Međedu i Đevojci, a usput malo stajemo odmoriti na jednom od predivnih zelenih proplanaka obasjanih suncem.

Kako smo se popeli na greben pruža nam se divan pogled na 360 stupnjeva, tako da jasno vidimo Terzin Bogaz, Minin Bogaz i Bobotov kuk u daljini, a s druge strane Savin kuk i dolinu ispod njega.

Prelazak grebena iziskuje punu koncentraciju jer je staza na nekim dijelovima jako uska i s obje strane su duboke provalije, a osiguranja u glavnom nema, a na jednom djelu gdje ga ima, uputno je ne koristiti ga jer je poprlično rasklimano.

Užitak je neizostavan, tako da ovaj dan proglašavamo najljepšim, što zbog vremena jer inače se nikako ne bi upuštali u ovaj podvig, obzirom na težinu staze.

Opijeni suncem i ljepotom prirode oko nas, polako se spuštamo s grebena na drugu stranu prema Inđinim dolovima i vraćamo se prema Lokvicama.

Kako bismo se uspjeli dovoljno naspavati, otuširati i odmoriti, Raspremamo šatore i pakiramo stvari za polazak. Pozdravljamo se s našim domačinom pastirom Vukom koji nam je svakoga jutra pripremao svježe ovčje sireve i uveseljavao nas svojim pričama.

Spuštamo se nazad u Žabljak gdje se smještamo u kampu i kao nikada do sada se veselimo sanitarnom čvoru.

Svježe otuširani i presvučeni u čistu odijeću krećemo prema gradu na zasluženu večeru. Iza nas ostaju ponosni i veličanstveni durmitorski vrhovi i njihovi pašnjaci.

Iduće jutro započela je naša riječna avantura – spust rijekom Tarom na splavi, ručno rađenoj iz drvenih trupaca. Spuštanje niz Taru, tradicija je koju obitelj Pendek gaji desetlječima, od doba kada su splavari na taj način spuštali drvene trupce za preradu drva. Danas na isti način vješti splavari izrađuju drvene splavi kojima spuštaju odvažne turiste niz jednu od najljepših rijeka i kanjona u Europi, ali i svijetu.

Rijeka Tara je u to doba godine dovoljnog vodostaja za prolaz splavi, a opet ne preduboka i prebrza da bi bila preopasna. Iako na nekim mjestima gdje se prelaze brzaci, je ipak potrebna puna pažnja splavara. Temperatura rijeke je oko 12 stupnjeva i čini se da nije moguće zaplivati u tako hladnoj vodi, no na kraju se svi ipak barem jednom okupaju. Tara je toliko bistra i čista da ju se može piti.

Konačno smo utovarili svu prtljagu, zaštitili ju ceradom, obukli kupaće kostime, pojaseve za spašavanje, i ukrcali se na malu drvenu splav, koja nas je ponijela niz rijeku. Pejzaž kanjona rijeke Tare je neopisivo lijep i čudesan, nije ni čudo da je na tim lokacijama također kao i na području Paklenice, sniman film Winnetou.

Nakon četiri dana intenzivnog planinarenja, splav nam je bila još dodatni užitak. Prednost splavarenja je što nismo primorani sjediti u uskom prostoru rafta već se možemo kretati po splavi, slikati, skakati u vodu u predivnim uvalama ispod malih slapova, a poseban je užitak kada u toku vožnje, lagano se peče roštilj, a mi pijuckamo neko osvježavajuće piće.

Prvu smo noć kampirali uz rijeku na livadi, zapravo pašnjaku punom divljih jagoda. Iduću noć smo proveli u kampu u Bastahama u malim drvenim bungalovima. U sva tri dana naši su nas splavari obasipali bosanskim delicijama, kojima je bilo naprosto nemoguće odoliti.

Došao je i naš zadnji dan putovanja, još jednom smo se ukrcali na splav koja nas je spustila niz Drinu i dovela do Foče (25km) gdje nas je čekao prijevoz za do Sarajeva.