Via Dinarica u srcu Velebita

Itinerer tima Via Dinarice odveo ih je do srca Velebita, do Baških Oštarija. Smješteni u planinarsku kuću Vila Velebita imali su priliku razgovarati s nekima od važnih osoba za i u tom kraju.

Ivan Tomljenović iz Parka Prirode Velebit naglasio je kako je isti najveći park u Republici Hrvatskoj te da 45% od svih zaštićenih područja pripada toj mitskoj planini. Prostor Velebita dijele tri samostalne ustanove u kontekstu zaštite, PP Velebit, NP Paklenica i NP Sjeverni Velebit. Također, područje administartivno dijele tri županije, sedam općina i četiri grada.

Iako je gotovo nemoguće sabrati točne brojke, gledajući na lokacije na kojima se ulaz naplaćuje u Parku Prirode, isti posjeti oko 35.000 gostiju godišnje. No velebit je još, barem na papiru, živ. Najveći postotak čistina je u privatnom vlasništvu no ljudi koji bi znali prostor na neki način valorizirati više nema. Također, minski zagađena i minski sumljiva područja još su jedan od izazova s kojima se susreću oni koji područjem upravljaju, dodaje djelatnik PP.

Tomljanović dodaje i zanimljive projekcije za budućnost: „Idealno bi bilo a u kontekstu planinarstva i drugog kretanja po Velebitu, na svakih 8 sat hodanja postoji neki dom ili kuća, a između njih sklonište. Postoji vizija i uređenja takvih objekata, tipskih kamenih s primorske i drvenih s ličke strane Velebita, no potrebna je suradnja svih, države, upravljača objektima i HPS-a, privatnih posjednika i javnih ustanova te zajednički nastup prema fondovima, fondovima do koih PP Velebit za sada teško dolazi sam“.

Tomislav Čanić, dopredsjednik HPS-a i doajen ličkog planinarstva upozorava na trenutno stanje. Tri planinarska doma i sedam planinarskih kuća na Velebitu,što se tiče planinara, nemaju sređen status. Objekti su u vlasništvu države (Hrvatske šume i Hrvatske ceste), a po svojoj konstrukciji ne zadovoljavaju uvjete prema turističkim normativima. Primarna funkcija, objekti u planinare za članove planinarskih društava da provode aktivnosti u planinarstvu i nije turistička djelatnost pa kao takva ne bi trebala biti gledana iz tog konteksta no ako se misli spojiti i biti od svrhe za turizam i regionalni razvoj, pravna sigurnost je nešto što bi svi upravljači i ulagači (planinarska društva desetlječima ulažu u održavanje nekih od objekata) morali imati.

„Veliki izazov za planinare i posjetitelje Velebita je i odnos onih koji gospodarski iskorištavaju Velebit prema planinarskoj infrastrukturi, naročito stazama“, dodaje Čanić čije planinarsko društvo Željezničar iz Gospića uz druga društva iz cijele Hrvatske volonterski održava mnoge objekte i staze na Velebitu, koliko god su moći i potpomognuti donacijama i vlastitim sredstvima samih članova.

Čanić Baške Oštarije vidi i kao idealnu poziciju za dodatne, naročito one stručne, sadržaje u planinarstvu. Mogućnosti penjačkih, planinarskih i zimskih aktivnosti, dostupnost i infrastruktura idealni su za promicanje ideje o uređenju jednog objekta koji bi pretendirao na ulogu središta za obuku u planinarstvu.

Planinarski dom Prpa zapravo je naselje od nekoliko bungalova koje je na rubu oštarijskog polja podigao i uredio Vlado Prpić iz HPD a Prpa. Svaki bungalov u naselju ima svoje ime (Basača, Visočica, Kiza…) i opremljen je i uređen na dosjetljiv način. Bungalovi su stalno otvoreni i pružaju mogućnost noćenja.

Popularni Prpa zaljubljenik je u Velebit, autor nekih od atraktivnijih planinarskih staza, a široj javnosti poznat kao „istraživač“ poskoka. “Ono što je mene otjeralo iz grada, zajedničko je svim ljudima koji dolaze ovamo. Zato prihvaćam sve ljude koji dođu. Posvetio sam život planini i i ljudima koji dolaze ovamo. Ovo je prostor gdje se čovjek osjeća jednostavno i opušteno. To je moja želja. Najvažnije od svega je da u ljudi dolaze, a ne traže puno – samo mjesto da se sklone, toplinu i vatru”.

“ Da imam dva života, ne bi bilo dosta za proći Velebit. Prošao sam oko 400 sela. Od kojih u 300 nitko ne živi. Velebit je čarolija, život, ponos, prkos, ljubav – sve!” kaže Prpa koji  se i bavi istraživanjem poskoka iz znatiželje, jer nije bio zadovoljan onim što je našao u literature. Približio se poskoku i shvatio da to nije ona zmija o kojoj ljudi govore. “Kad odemo u planinu, mi smo tamo gosti. Uljezi smo. To je dvorištr od poskoka. Moramo ga uvažavati. Moramo se maknuti. On je tu suveren, svjestan svoje snage; neće se maknuti svakome”.