Tri planinarska mušketira na vrhu Kleka

Klek je istaknuta planina na istočnom rubu Velike Kapele, iznad grada Ogulina. Premda nije osobito visok ni površinom velik, to je jedno od najatraktivnijih i najpopularnijih planinarskih odredišta u Hrvatskoj. Ima oblik 3-4 km dugog hrpta strmih strana. Padine su mu od podnožja pa do 1000 metara pokrivene šumom, dok se ispod planine prostire više širokih livada. Međutim, pozornost promatrača, s koje god se strane prilazi Kleku, privlači vršna 200 metara visoka stjenovita glava. Stijene su mjestimice okomite, pa i prevjesne, i zato je Klek ujedno i popularno alpinističko penjalište. Gledan s juga, Klek se doimlje kao usnuli div, kojemu su stijene Klečice noge, a vršna stijena glava. Prema narodnoj predaji, vrh Kleka je okupljalište vještica u olujnim noćima, pa su one postale svojevrstan simbol Kleka i Ogulina. Klek i Ogulin bažni su za povijest hrvatskog planinarstva očemu govori i činjenica da se obris Kleka nalazi u znaku Hrvatskog planinarskog saveza. Evo zašto se za Klek kaže da je koljievka hrvatskog planinarstva.

Nakon što je profesor matematike iz Grada Johannes Frischauf posjetio 1874. godine Klek, oduševio se njegovom ljepotom i predložio  dvojici domaćih ljudi koji su ga ugostili u Ogulinu, da osnuju planinarsko društvo u Hrvatskoj po uzoru na društvo koje je već postojalo u Beču. Ta dvojica bili su učitelj Bude Budisavljević i Ivan Mažuranić, sin bana pučanina. Uglavnom, njih su dvojica prionuli da se osnuje Hrvatsko planinarsko društvo u  Zagrebu krajem 1874. godine. Hrvati su osnovali planinarsko društvo u listopadu 1874. kao deveti narod svijeta, prije Slovenaca i mnogih drugih europskih naroda.

Drugi razlog zašto Klek ima važnu ulogu u povijesti planinarstva je činjenica da su alpinisti između dva svjetska rata u stijeni Kleka izveli brojne atraktivne uspone i tako utrli put razvoju klasičnog alpinizma u Hrvatskoj. Kada je 1949. godine osnovan Planinarski savez Hrvatske, u znaku saveza ucrtan je obris Kleka.

Za ovaj uspon mogu slobodno reći da je počeo prošle godine, (16. lipnja 2012.) kada sam sudjelovao na izletu planinarske grupe Gojzeki. Po dolasku do doma podno Kleka grupa se mogla odlučiti hoće li ići na vrh ili će ostati kod planinarskog doma. Budući da je na vrh krenula grupa od 30-tak planinara i planinarki, iskusnih i manje iskusnih vodiči izleta su procijenili da zbog brojnosti grupe ne idem na vrh. Za one koji ne znaju do vrha vodi strma staza koja je osigurana planinarskim užetom i sajlom. Budući da je Klek u grbu Hrvatsko planinarskog saveza vjerjem da je želja svakog planinara domoljuba popeti se na vrh. A ja sam odlučio da ću se kad-tad popeti na vrh Kleka te sam se za pomoć obratio Alanu Čaplaru koji je na izletu 2012. vodio vježbu planinarskih vodiča. I kao što kaže stara narodna poslovica – tko čeka taj i dočeka.

Tako sam dočekao prijedlog planinarskog vodiča Davora Banića koji do tada nije imao iskustva s vođenjem slijepog planinara. Osim njega na izletu sam imao još jednog pratitelja Eugena Zobaja, također planinarskog vodiča. Koristim priliku da im se obojci zahvalim na pomoći i razumijevanju te daih pohvalim za odlično vođenje. I tako sam nakon više od godinu dana krenuo na  izlet 08. rujna 2013. Za sve buduće slijepe planinare koji krenu na Klek napomenuo bih da su moji pratitelji ponijeli hrpu planinarsko-alpinističke opreme kako bi me što bolje osigurali od eventualne ozljede ili ne daj Bože pada.

Autocestom smo stigli do Ogulina, potom do sela Bjelskog koje je bilo početna točka uspona. Staza uglavnom ide kroz šumu, lagano se uspinje i savladava se bez većih napora. Za razliku od mog prošlog uspona na Klek ovaj sam put imao dojam da smo doletjeli do doma. Možda su tu prste uplele klečke vještice. No istini za volju bila su nas samo trojica za razliku od prošlogodišnjeg uspona u kojem je sudjelovalo 100-tinjak „gojzeka“.

Ovaj dio sam prošao tehnikom štapa. Pratnja ispred mene u ruci drži vrh štapa na kojem se nalazi zaštitna kapica,a ručka tog istog štapa nalazi se kod mene. Taj mi je štap putokaz kako bih znao da li se uspinjemo ii spuštamo, skreće li staza ljevo ili desno. Osim toga slijepog planinara njegova videća pratnja upozorava na prepreke na stazi poput većih izbočenih stijena, vododerina i kanala, preprečenog debla i slično. Ovaj štap pratnja-slijepiplaninar oboje drže u istoj ruci,a gumena kapica na vrhu služi kao zaštita od ozljeđivanja pratnje tijekom spuštanja. Drugi štap mi je oslonac s kojim „gledam“ stazu tijekom hodanja i pruža mi sigurnost prije nego zakoračim. Na zahtjevnim dijelovima staze štap oslonac držim u desnoj ruci,a na laganim dijelovima staze obično mijenjam ruke. Na temelju dosadašnjih izleta mogu napisati da mi je gotovo svaki uspon bio prihvatljiv, a da mi je gotovo svako spuštanje zahtjevniji dio izleta.

Zahvaljujući odličnim pratiteljima stazu smo doslovno preletjeli i vrlo brzo stigli do doma pod Klekom. Kod doma smo se presvukli, okrijepili te se kratko odmorili i zadržali toliko koliko je potrebno da se pripremi oprema za uspon. Navukao sam pojas te dobio kacigu, a zahvaljujući iskustvu sa sajlama na Dragojli uzeo sam i rukavice. Prvi dio staze nakon doma prošli smo tehnikom štapa bez većih zastoja i teškoća.

Koristim priliku da uputim sve buduće slijepe planinare da osim ove tehnike štapa postoji i mogućnost da se u hodu koriste oba štapa, a videća pratnja na ruksaku ispred ima zvonce. Vjerovali ili ne ima slijepih planinara koji samostalno planinare dobro poznatom stazom uz korištenje oba štapa i bez videće pomoći. Nisam isprobao ni zvonce ni samostalno planinarenje pa ne mogu ništa reći  ali dobro je znati. Treća varijanta,  koja je ujedno i najsigurnija, je kada se slijepi planinar drži rukom za nadlakticu videće pratnje. Ako je i postojala mogućnost za ovu treću varijantu sada je prestala. Stigli smo do početka strme staze koja je bila osigurana rukohvatom od užeta, stavio sam kacigu, a vodiči pratitelji su me dodatno osigurali s dva užeta. Pratnja ispred kod sebe drži uže koje je bilo učvršćeno za moj pojas. Drugo uže se karabinerima osiguralo za sajlu ili rukohvat. Kretali smo se u etapama, Davor se popeo do točke b, stabilizirao se i potom bi se ja uz pomoć rukohvata i uz Eugenovo osiguranje iza + uže kod Davora iznad uspeo do točke B. Tu bih se stabilizirao, a Davor je krenuo do točke C. Tijekom tog uspona osiguran sam s tri strane: dva užeta i pratnja iza. Uspon ima dosta zavijutaka i skretanja te mi je kaciga i ovdje čuvala glavu kako ne bih „markirao“ stijene svojom glavom. Tijekom odmora na krovu bunkera iz domovinskog rata zatekli smo nekolicinu planinara i planinarki svih uzrasta, a posebno sam zapamtio djeda sa dvoje unuka petogodišnjaka za koje smo se kasnije osvjedočili da su se uspeli na vrh Kleka. Uspon je sve strmiji, pun serpentina, kaciga dobro dođe zbog stjenovitih procijepa ili stršećih stijena.

Rukavice štite dlanove, znoja ima kao u priči, ima li još puno (naravno da je odgovor uvijek bio „još malo“), strmo je pa nos struže po podlozi, krećem se pazeći da krenem dalje tek kada su mi tri točke čvrsto na uporištu. Pristigli smo i na dio na kojem je sajla, a potom vrlo brzo na sam vrh Kleka. Tek što smo se oduševili usponom na vrh prekrile su nas tisuće letećih mrava koje su bilo kakav duži boravak na vrhu učinile nemogućim. Uši, oči, usta, nos, tim otorinolaringologa imao bi posla da smo sam duže ostali na vrhu. Ovako smo ih samo iščačkali ili ispuhali. Još dvoje planinara našlo se u ovom živom oblaku pa samo se nakon međusobnog fotografiranja povukli.Moji su mi pratitelji opisali vidik i dubinu koja okružuje vrh. Iako umoran od uspona po strmoj stazi, uz pomoć mojih vodiča spuštanje je proteklo bez ozbiljnijih teškoća. Naravno, spuštanje je zahtijevnije, što zbog umora od uspona što zbog činjenice da sada doslovno stupam u prazno te mi je spuštanje usporeno. Vodič Eugen je ispred mene, a vodič Davor me je osiguravao sa užetom. Oprezno, ziheraški, polako bez žurbe i uz hrpu koncentracije pri svakom koraku. To je opis spuštanja slijepog planinara po strmoj stazi kao što je ova prema vrhu Kleka. Prilikom spuštanja napravii smo nekoliko kraćih odmora. Zadnji dio spuštanja sam sam sebi sličio na nekog od natjecatelja Igara bez granica jer sam se relativno brzo natraške spuštao držeći se za rukohvat,naravno uz dodatno Eugeovo osiguranje i s užetom kod Davora iznad.

Pristigli smo u dom te se počastili pićem, a iz ruksaka ićem. Uslijedilo je spuštanje do Bjelskog gdje nas je čekao auto. Za nagradu smo se uputili prema Ogulinu na najbolje palačinke kontinentalne Hrvatske u hotel Frankopan. Istina je da nude 50 varijanti palačinki, a nas trojica smo se prepustili uživanju u orah varijantama. Povratak u Zagreb auto-cestom protekao je bez problema te smo se sretni i zadovoljni vratili. Nadam se da će mi 2014. godine vjetar s Dinare ispuniti još jednu planinarsku želju.

Autor izviještaja: Željko „Gojzek“ Brdal