Stanica i KPD na Risnjaku
Prošlu subotu Nataša i Zava odveli veselu skupinu KPDovaca na vrh Risnjaka.
Kao i prethodne izlete naši vodiči poveli su najmlađe planinarsko društvo u Hrvatskoj u bespuća Nacionalnog parka Risnjak. Kako je bilo čitajte u nastavku.
Čvenk je bio dogovoren za 6:45 pred ulazom u Arenu. Već je to bilo napeto, naime naše najmlađe društvo je kao neki tinejđer – oni jednostavno ne kreću rano na izlete, ali uz malo nagovaranja i njihovog šuma u komunikacijskom kanalu pada dogovor za 6:45. Naravno, Nataša i Zava, su se nadali da budemo krenuli do 7:00. I tu već počinje veselje, bus nije kod ulaza u Arenu već kod ulaza u Arena centar, ok to je samo 500 metara dalje. Naravno to nije problem, doba dana je, čekamo pospance ali bar smo se lepo napričali u ranu zoru. Krećemo u 7:03, što je čist okej, ali bilo bi bolje da smo već jurili. (Ako čujete da ih je Zava već ujutro špotal, to nije istina, krivo su protumačili jer su još svi bili pospani)
Kratka vožnjica i za vuru i pol stižemo pred ulaz. Plan je da krenemo u devet u hodnju. Juhuuuu čak 27 minuta ostaje nam za kavu i vece te ostale navike. U devet krećemo, ali ne stižemo daleko, samo do kućice na ulazu gdje nas zaustavlja ljubazna renđerica i ukratko na upoznaje s risovima, vukovima i Mandom.
Nakon kraćeg petnaestominutnog predavanja konačno krećemo. U početku svi puni snage jure ispred vodiča, unatoč brojnim upozorenjima, duga je hodnja, držimo se grupe,…… i tak. Opravdanja su im fenomenalna. Ja inače nisam u formi pa zato jurim, ja moram pričati i onda brzo hodam, ovi su prespori,….. Stajemo već nakon petnaestak minuta da skinemo višak obleke sa sebe i zadnji put narihtamo gojze.
Nakon toga imamo kratke tečajeve kako se nosi i narihta ruksak (nije bilo pipanja), kako hodamo, dišemo gdje i kako nosimo štapove te kako ih koristimo i sve tako do prve prave pauze. Početak Horvatove staze je široka makadamska staza pa nam je dopustio nešto ležernije hodanje i narihtavanje svega potrebnog. Prva pauza, taman prije početka “pravog” planinarenja, uska i strma staza koja nas vodi sve do samog vrha. E da zaboravih, vreme je bilo i više neko super, a Manda s početka teksta je medvjedica koja baulja ovim krajevima.
Nakon prve pauze, a kaj reći, sve se pošeremetilo, ušli smo u prekrasne krajeve i aparati su škljocali svako malo. Na trenutke se činilo da je fotosekcija na izletu. Podno vrha Risnjaka (1528 m) stižemo za tri vure i dvadeset minuta, te nakon kraće pauze, a prije graha jurimo i na sam vrh. A gore….niti daška vjetra, pogled prekrasan. I naravno….slikanje.
Po povratku s vrha, u Scholsserovom domu, pauza, uživancija i grah s kobasom. Odmaramo, smijemo se, družimo i polako spremamo nazad. Naravno da ostanemo dosljedni u trošenju baterija naših smartfonova zadnje slikanje prije polaska.
Prema busu i štrudlu od borovnice jurimo preko Medvjeđih vrata. Brzi smo, strmina i “mlazni pogon” sve nam ide u korist brzog dolaska na štrudle. Pred sam kraj, kružna tura Risnjaka ipak uzima prvu žrtvu. Nije ozljeda, već umor polako uzima danak i jedno koljeno počinje štekati. Malo “diphita”, štapovi i hod bez ruksaka ipak omogućavaju normalno, ali oprezno, hodanje.
Sve u svemu lepi izlet, super društvo i svi sretni i zadovoljni. HPS može biti sretan kaj su dobili ovakvu prinovu.
Kak je bilo njima pročitajte na ovom kliku nakon malo skrolanja prema dolje.
Zava
