Osvrt vođenog planinara na vježbi “Vođenje slijepog planinara”

Hej lop!

U dosadašnjim izvještajima bio sam samo jedan od planinara sudionika izleta koji opisom izleta promovira planinarenje i boravak u prirodi. Istovremeno ti su izvještaji imali za cilj popularizirati planinarenje kao aktivnost pristupačnu osobama oštećena vida.

No ovaj izlet je nešto sasvim drugo. Evo napisati ću da sam na izletu jedino ja nisam bio planinarski vodič. Ovaj puta sam imao ulogu vodiča-savjetnika glede planinarenja osoba oštećena vida. Na svim prethodnim izletima videća pratnja su mi bili sudionici izleta, svi redom naturšćici što se tiče uloge pratnje slijepog planinara.

Na takvim izletima tehnika vođenja provodila se na principu pokušaja i pogreške, po sistemu vlastite kože te prema savjetima Slavka Kovača, legende slijepog planinarstva.

Tako je prohujala planinarska „na slijepo“ 2012. godina. Uslijedila je 2013. godina koju je obilježila planinarska škola u HPD-u Željezničar i 22 planinarska izleta. Vjerujem da su ti izleti i planinarska škola pridonijeli nestanku barem djelića predrasuda o mogućnostima planinarenja osoba oštećena vida.

Da je tome tako pokazuje prijedlog Stanice planinarskih vodiča Zagreb o realizaciji vježbe vođenja slijepog planinara.

I bi ovaj izlet, pardon, vježba.

Početkom 2014. godine kontaktirao me je planinarski vodič Eugen te smo utvrdili datum održavanja vježbe: nedjelja 16. ožujka 2014. godine. Kao zanimljivost treba istaknuti da smo obojica uslijed preklapanja planinarskih izleta dan ranije sudjelovali na izletu Gojzeka na Plitvičkim jezerima – Kad je bal nek’ je bal rekli bi naši stari.

Nakon dogovora datuma je na stranicama Stanice osvanula najava vježbe vođenja slijepog planinara s osnovnim informacijama.

16. ožujka 2014. , Stanica planinarskih vodiča Zagreb organizira na Medvednici u području Puntijarke i 500 Horvatovih stuba vježbu vođenja slijepog planinara.

Zainteresirani pl. Vodiči mogu se prijaviti putem formulara.

Voditelji vježbe:

Zaviša Šimac, vodič instruktor , PK Horizont

Eugen Zobaj, vodič HPS-a, PD Junac

Vježba je namijenjena svim vodičima koji se žele okušati u vođenju slijepog planinara i proširiti svoja znanja iz vođenja slabovidnih i slijepih osoba po jednostavnim i zahtjevnijim planinarskim putovima.

Tog me je jutra pokupio Mladen Grandiozni Stanković, planinarski vodič iz HPD-a Željezničar i planinarski prijatelj. Pratitelj s kojim sam prošao kilometre i kilometre putova, staza i brika. Strastveni fotograf kakav je, Mladen je tijekom vožnje okinuo more slika japanskih trešnji u cvatu. Na Mihaljevcu smo se prekrcali kod Eugena i uputili se na mjesto sastanka – planinarski dom Puntijarka.

Ispred doma su se u 10:00 sati okupili slijedeći sudionici vježbe SPV Zagreb, Vođenje slijepe osobe:

 

Darko Lehpamer	HPD Zagreb-Matica	SPV Zagreb
Zdravko Pamić	HPD Zagreb-Matica	SPV Zagreb
Karmen Čičko	PED Planinčice	SPV Zagreb
Renato Pahor	PD Bundek	SPV Varaždin
Mladen Mavrin	PD Bundek	SPV Varaždin
Josip Bajsić	PD Bundek	SPV Varaždin
Ana Bajsić	PD Bundek	SPV Varaždin
Zlatko Mihocek	PD Bundek	SPV Varaždin

Navedeni planinarski vodiči i vodičice iskazali su volju i spremnost da se upoznaju sa vođenjem slijepog planinara i steknu jedno novo iskustvo. Nitko od njih nije prije vodio izlet na kojem je bio i slijepi planinar, a ja se nadam da će se to nakon ove vježbe kad-tad promijeniti u korist svih osoba oštećena vida zainteresiranih za aktivan boravak u prirodi.

Nakon uvodnog govora voditelja vježbe prisutni vodiči su upoznati sa najopćenitijim informacijama o komunikaciji i vođenju slijepe osobe općenito te sa posebnostima vođenja slijepog planinara.

Jedini način na koji se može pomoći planinaru oštećena vida je primjena tehnike kretanja uz videćeg vodiča.

Vjerujem da je većina nazočnih planinarskih vodiča osjetila određenu nelagodu pri razmišljanju u ulozi videćeg vodiča što najčešće proizlazi iz nedostatka znanja i iskustva. Pri tome mislim na pitanje kako uopće voditi osobu oštećena vida, a kamoli još planinara. Nadam se da je ova današnja vježba bila prva u nizu vježbi koje će ublažiti nesigurnost i pružiti korisne informacije o komunikaciji i vođenju slijepog planinara.

Za početak nazočnim vodičima se postavilo pitanje na koji se način obratiti osobama oštećena vida?

Osobi oštećena vida obratite se uobičajenom jačinom glasa izravno (lagano joj dodirnite rame kako bi znala da se obraćate baš njoj).

Nakon što ste uspostavili kontakt, videću pomoć pri kretanju pružit ćete na slijedeći način. Ovo je posebno bitno prilikom ulaska i boravka u planinarskom domu, ali princip je isti i za restoran na Trgu bana Jelačića. Ponudite joj svoju ruku dodirujući nadlanicom njezinu. Osoba oštećena vida primit će se za Vašu ruku iznad lakta (ruka vodilja). U navedenom je položaju osoba oštećena vida uvijek pola koraka iza Vas što joj omogućuje praćenje Vašeg hoda i daje joj pravovremene informacije o promjenama. Hodajte opušteno i normalnom brzinom. Najavite osobi promjene na putu kao što su stepenice (gore-dolje) ili prepreku koju zaobilazite kao što je stup. Prije silaženja/penjanja zastanite. Uvijek nastavite kretanje hodajući jednu stepenicu ispred osobe oštećena vida. Obavijestite je o kraju stepenica, zastanite i pričekajte da se osoba popne ili spusti na kraj stepenica. Prilikom vođenja osobe oštećenog vida važno je da videća osoba bude stalno koncentrirana te da govori i najmanje prepreke koje se nalaze ispred ma koliko god one banalne bile, jer mora imati na umu da osoba koju vodi ne vidi, te su toj osobi i takve prepreke velike.

Prilikom sjedanja za stol najavite da ste se približili stolu i stolicama. Stavite ruku vodilju na naslon stolice. Osoba će sama opipati stolicu te sjesti. Upozorite je na položaj stolice, na blizinu i položaj stola te predmete na stolu (čaša, vaza i slično). Uvijek govorite izravno osobi oštećena vida, nema potrebe za komuniciranjem preko njezine pratnje. Nikada nemojte gurati ili vući osobu oštećena vida. Kao što javljate svoj dolazak tako najavite svoj odlazak. Pri davanju uputa budite konkretni i precizni (na primjer umjesto “tamo” ili “tu” koristite “ispred tebe”, “s tvoje lijeve/desne strane”). Ako ne znate što i kako, obratite se osobi oštećena vida s pitanjem što i kako te učinite onako kako vam ona kaže. Pa kada smo kod tog pitanja da vidimo što i kako kada se radi o slijepom planinaru.

Ukoliko se kreće po širokoj planinarskoj stazi ili makadamu, videća pratnja može voditi slijepog planinara ranije opisanom tehnikom ruka vodilja.

O ukusima se ne raspravlja, tko voli nek izvoli tako, osobno gotovo uvijek na planinarenju koristim tehniku štap vodilja. Videća pratnja drži u ruci vrh planinarskog štapa, u ovom slučaju to je štap vodilja. Drška tog planinarskog štapa vodilje je kod slijepog planinara, oboje drže štap u istoj ruci, a zaštitna gumena kapica na vrhu služi kao zaštita od ozljeđivanja pratnje tijekom spuštanja.

Taj je štap putokaz kako bih slijepi planinar znao da li se staza uspinje ili spušta, skreće li se lijevo ili desno. Naravno da je poželjno da videća pratnja o ovim promjenama dodatno riječima obavijesti slijepog planinara. Osim toga slijepog planinara njegova videća pratnja upozorava na prepreke na stazi poput većih izbočenih stijena, vododerina i kanala, preprečenog debla i slično. Posebnu pozornost pratnja mora obratiti na prepreke u visini tijela pogotovo glave kako slijepi planinar ne bi postao član sekcije markacista. Drugi štap je oslonac slijepom planinaru s kojim gleda stazu tijekom hodanja i pruža sigurnost prije nego zakorači u nepoznato. Na strmim zahtjevnim dijelovima staze štap oslonac držim u desnoj ruci, a na laganim ravničarskim dijelovima staze obično mijenjam ruke kako bih odmorio glavnu ruku. Na temelju dosadašnjih izleta mogu napisati da mi je gotovo svaki uspon bio prihvatljiv, a da mi je gotovo svako spuštanje zahtjevniji dio izleta.

Vođenje tehnikom ruka vodilja i štap vodilja prikazano je ispred Puntijarke oko klupa i stolova, nakon čega je započela vježba. Voditelji vježbe su odredili timove od po dvoje planinarskih vodiča za pratnju. Jedan vodič je bio ispred mene – tehnikom štapa, a drugi je bio iza mene za svaki slučaj. Planinarska staza ide kroz šumu, postepeno se spušta, ništa zahtjevno. Tijekom ovog dijela savjetujem videćoj pratnji da mi skreću pozornost na prepreke kao što su veće grane ili veće kamenje koje strši na stazi. Staza se lagano spušta te prolazimo pokraj Hunjke.

Planinarski dom „Mala Hunjka“se nalazi na nadmorskoj visini od 875 m, a sa čistine ispred doma gdje se nalaze klupe za odmor pruža se prekrasan pogled na Hrvatsko zagorje i slovenske bregove.

Prolazimo ispod Hunjke i nastavljamo se strmo spuštati kroz bukovu šumu pa ponovo preko livada s prekrasnim vidicima na Zagorje.

Put, markiran planinarskom markacijom, prolazi pokraj prekrasno razgranatog stabla tise, ponovo preko livade ulazi u šumu visokih borova kroz koju se za nekoliko minuta dolazi do Stuba. Cijela se ekipa okupila na mini odmorištu, susret sa eko sekcijom iz Zagreb-Matice.

Vadi se oprema, navlačim sigurnosni pojas, navezuje me se užetom, na glavu kaciga za svaki slučaj i spreman sam za svih 500 štengi.

Na početku stuba nalazi se “Patuljkova špiljica”, pukotina u stijeni u koju bi se mogao uvući manji čovjek (patuljak). Nisam išao provjeriti da li spadam u taj visinski razred jer čim sam stupio na prvu stubu bilo mi je jasno da me čeka jedan od nastavaka filma Umri muški. Također sam shvatio da je dobro da sam ovaj dio planinarskog puta po Medvednici rezervirao za ovu vježbu. Jedan vodič je ispred mene, štap oslonac sam produžio obzirom da se spuštam. Štap vodilja mi od prve stube ukazuje da se spuštam i niti jedan tren nije bilo drukčije, spuštanje i samo spuštanje. Videća pratnja je ispred mene i navodi me gdje bih mogao stati slijedećim korakom. Hvala Bogu pa imam dodatno osiguranje jer me drugi vodič osigurava vodičkim užetom. Nikada prije nisam bio na ovakvoj stazi, a kao što napisah spuštanje mi je puno zahtjevnije i traži puno više napora i koncentracije. Spuštanje ide polako.

Iza pedesete stube je vidikovac s prekrasnim pogledom. Istina Bog da ga nisam vidio, ali sam ga iskoristio za odmor. Na odmorištima se izmjenjuju timovi koji me vode. Ne mogu a da ne spomenem situaciju u kojoj smo ja i pratnja imali jezičnu barijeru uslijed međimurskog dijalekta. Vedri planinarski duh je sve okrenuo na šalu, ali tudi-sim-tam-prejdi bliže leve z nogom i slično dalo je novu dimenziju vježbi.

I puf, kao grom iz vedra neba čujem riječi: ..Poštovanje profesore, moj sin Hrvoje Javorović iz OŠ Gustava Krkleca sudjeluje kod Vas na Mikronis kupu! I to nije sve. Kao brzi vlak pokraj nas prolazi obitelj Čaplar s živim ruksakom na Alanovim leđima. I opet se izmjenjuju timovi koji me vode. Hoćeš-nećeš to izmjenjivanje mi je zapravo također otežavalo spuštanje. Taman počinješ kako-tako komunicirati s pratnjom, dođe promjena timova i opet iz početka. No što je tu je, moram dalje dolje, stubu po stubu. Nakon što sam shvatio da je svugdje oko mene ili strmina ili provalija rekoh pratnji da me ne treba upozoravati na tu činjenicu obzirom da je to konstanta na 500 Horvatovih stuba. Hodam oprezno kao da idem po jajima, a ne po kamenu. Na dosta mjesta može se reći da su Horvatove stube nalik pokretnim stepenicama tj. malo malo pa gojzerica stane na pokretno-rasklimanu stubu. No ni to nije sve. Ima puno okrhnutih stuba, a ako netko nađe dvije identične stube površinom ili oblikom može reći da je našao djetelinu sa šest listova.

Tijekom spuštanja od velike mi je pomoći jasno i precizno navođenje od strane pratnje ispred mene. Sjetih se da sam htio brojati stube, ali bolje da nisam jer mi se ovako utvaralo da ih je još samo malo. Pristigli smo na jedno odmorište na kojem sam se doista odmorio te pojeo i popio. Stubama silazi se do kamena nazvanog Moj naklon, a odmah iza sljedećeg zavoja je 15-ak metara dubok Tisin ponor. Nakon Tisinog ponora dvadesetak stuba iza je još jedan ponor. Stuba kao u priči, spuštanju nikad kraja. Povremeno se mogu kretati držeći se za stijenu, naravno uz navođenje videće pratnje. Pristigli smo na serpentinasti dio na kojem je napravljen gelender. Tijekom spuštanja propuštamo druge planinare. I tako stojim ja na jednom zavoju serpentine, obitelj Čaplar se vraća prema gore, a mene vodičko uže iznenada zategne i stegne. Umjesto za gelender Alan Čaplar se uhvatio za vodičko uže s kojim sam bio osiguran te me u tren oka pretvorio u tele iz western filmova, srećom bez težih posljedica po moj kičmeni stub i vratnu kralježnicu. Polako, nema žurbe, oprezno. Na jednom odmorištu još par općih informacija.

Ovo je područje osobito zanimljivo zbog raznolikih oblika krša u vapnenačkom terenu. Osim spilja i jama, tu ima voda ponornica, stijena, ponikava i škrapa tako da posjetitelj može sebi dočarati raznolikost i zanimljivost kraške prirode.

Ispod 400-te stube put prolazi kroz dio špiljice Medvednica. Špiljica je dugačka oko 25 metara, ali put prolazi tek nekoliko metara kroz nju. Tu sam se držeći se za uže natraške spustio bez ikakvih problema, a kako sam tijekom vježbe imao kacigu svi su oko mene čuli kada sam slučajno zveknuo o strop.

Visinska razlika između prve i posljednje Horvatove stube je 117 metara, a vodoravna udaljenost iznosi oko 300 metara. Meni se to činilo puno puno dužim, ali vjerovat ćemo planinarskim institucijama.

Na malom proširenju kod špilje Medvednice su spomen ploče Vladimiru Horvatu i Tomislavu Jutroviću koji je godinama nakon Horvatove smrti održavao stube. Danas se o stubama brine Park prirode Medvednica. Metalni žig HPO-e uzidan je ispod spomen-ploča kod špilje Medvednice. Ne mogu naći riječi s kojim sam guštom izvadio dnevnik HPO te ga dao na žigosanje. I tu napravio grešku jer sam u općoj euforiji, ali i zbog zamora materijala lupio taj isti žig u dnevnik planinarskog puta po Medvednici. Naime naknadno sam saznao da se žig nalazi u planinarskoj kući Hunjka.

Sada kada sam se spustio živ-umoran rekoh sam sebi da ću čim se dočepam Interneta saznati tko je g. Horvat konstruktor i izvođač radova na ovim stubama?

Vladimir Horvat, zaljubljenik u Medvednicu, planinar, novinar, publicist i fotograf. Vladimir Horvat (1891-1962) u periodu od 1946-53. godine vlastoručno je izgradio 500 kamenih stuba na tada nepristupačnom dijelu Medvednice. Horvatove stube su bez sumnje najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom.

Horvat je također uredio za posjet špilju Medvednicu, otkrio još jednu novu pećinu i nekoliko ponora, a na obali potočića u gustoj šumskoj hladovini, ispod 500 stuba, uredio lijepo izletište s terasama, klupama za izletnike i jednom nadstrešnicom za slučaj nevremena te ga nazvao Srnec. E da bi se došlo do tog odmorišta potrebno je prijeći potok. Dan prije Plitvice metar drvenih mostića i položenih drvenih ljestava, i sada preko potoka po jednoj jedinoj drvenoj gredi koja služi kao most. Što reći kako slijepi planinar prelazi po jednoj debljoj skliskoj gredi preko potoka nego da štapom pipa gredu, a u drugoj vrti krunicu s molbom da se ne poklizne.

Nakon okrijepe na odmorištu krećemo se sada uspinjati prema Puntijarki. Sada se opet izmjenjuju timovi videće pratnje, ali ovo je sada za mene pjesma u usporedbi sa spuštanjem niz Horvatove stube. Savjet za prelaženje preko omanjih potoka je da se štapom osloncem vidi na koje se mjesto treba stati s gojzericom, par puta ga jače bocnuti za svaki slučaj, opet u ruke krunicu i skočiti preko potoka. Sada sve više i više osjećam zamor materijala uslijed jučerašnjih Plitvica i današnjih stuba. No polako i sigurno stižemo do početne točke današnje vježbe – Pl. Doma Puntijarka.

Sretni i zadovoljni lagano se analizira vježba, pitanja, komentari. Na povratku smo svratili do pl. Doma Hunjka na okrjepu te se potom spustili do Mihaljevca.

Autor izviještaja: Željko Gojzek Brdal