Šampanjac na vrhu Hrvatske

   Prošle godine proslavio sam dolazak na vrh naše domovine, Dinaru (1831 m) sudjelovanjem u pohodu “Put Oluje” Planinarske udruge “Dinaridi” –  prošavši zajedno s prijateljima planinarima iz raznih društava Hrvatske u 7 dana 150 km. Tada sam sa prijateljima popio čašu vina (bevende) na vrhu Dinare, kojeg je Ivor ne baš lako uz uz cijelu prtljagu donio na vrh.

Ove godine priča se na neki način ponovila u 7 dana, kroz puno lijepih događaja, s planinarima iz raznih društava. Počelo je sa nedjeljom Vrapčanskim pohodom gdje sam prošao cijelu “Vrapčansku obilaznicu” – oko 22 km s planinarima iz OPŠ PD “Pinklec” koju vodim, i planinara iz drugih društava.

SPV Zagreb povjerila mi je da organiziram trodnevni izlet završno s pohodom na Dinaru. I ove je godine tradicionalni pohod na Dinaru organizirao HPS, a nositelji pohoda i domaćini bili su članovi Vodičke službe HPS-a. Stanice planinarskih vodiča Šibenik i Lika priredili su sve da pohod od Glavaša do vrha Dinare i natrag prođe u redu, a osiguranje kao i uvijek odrađuje HGSS. Iz iskustva od predhodnih godina i velike vrućine početkom kolovoza, pohod je od ove godine pomaknut na mjesec lipanj, a omogućeno je da planinari ujedno organizirano posjete i druge planine Dinarskog okruženja.

SPVZ ostvarila je sudjelovanje u pohodu kroz trodnevni izlet na Prominu, Svilaju i Dinaru. Krenuli smo 4. lipnja u 6,30h autobusom iz Trnjanske ulice u Zagrebu. gdje je sjedište PD “Željezničar” i adresa gdje SPV Zagreb održava svoje sastanke . Planinari iz desetak društava zagrebačke regije napunilo je bus sa 35 mjesta spremni pokloniti svoje vrijeme 3 dana našim prekrasnim planinama. Na polasku nas je ispratila televizijska ekipa HRT-a te je naš odlazak prikazan u emisiji “Dobro jutro Hrvatska”.

Prvoga dana na rasporedu nam bila je planina Promina iznad Drniša. Autobusom smo došli na cestu koja vodi do planinarskog doma na Promini. Vrijeme je bilo ljetno sparno, temperatura je prošla 30 stupnjeva, a kolona se rastegnula prema svojim mogućnostima. Nikome nije bilo lako, no na trećini puta spas pronalazimo na hladnom izvoru “Mali točak”. Kada smo svi došli do doma smjestili se po sobama, najeli se dobro, odmorili, krenuli smo na vrh Čavnovku (1149m). Kako je i Promina bila isto zahvaćena Domovinskim ratom, neki planinarski putovi do nedavno nisu bili sigurni zbog mina, no sada je sve pregledano i HCR je dao potvrdu za korištenje postojećih planinarskih putova.

Bilo je jako vruće. Krenuli smo oko 3 h na vrh jednim putom, a vratili se natrag kružno drugim putom. Na vrhu nas je dočekao ipak jedan spasonosni povjetarac, nauživali se prekrasnih pogleda te se vratili posjetom jednom vidikovcu na rubu kamene grede sa kojeg se vidi Drniš i cijelo Petrovo polje, a zatim smo prošli putom ispod te kamene grede gdje su previsne stijene visine 10 m i više, a put vodi kroz šumu hlada izraslog drveća i kamena podsjećajući me na putove Samarskih stijena i sličnih destinacija. Put od 30 min hoda koji nas je sve oduševio. Večer smo proveli ugodno uz priče i zgode predhodnog vručeg dana i mirisa roštilja koji se razilazio po planini uznemiravajući možda neke skrivene stanovnike planine.

Drugi dan spustili smo se do autobusa i krenuli na put za Svilaju, ovaj put nam je bilo malo lakše jer smo mogli doči s autobusom do doma na Svilaji. Došavši na dom “Orlove stine” PD-a “Svilaja” iz Sinja prvo smo se smjestili po sobama, raspremili stvari, uz odmor malo pričekali da prođe “zvizdan”, kako bismo mogli krenuti na vrh Svilaje. Srećom, i na Svilaju se može proći kružno – jednom stazom gore i drugom natrag. To nas planinare uvijek veseli kako bis,p mogli vidjeti što više dolaskom na planinine koje su daleko od našeg prebivališta doma.

Naša grupa planinara osim što je bila sastavljena od desetak društava bila je i sastavljena od različite dobi, od prvog broja 20 do čak prvog broja 80, što zapravo krasi nas planinare da možemo svi zajedno funkcionirati, imao sam u grupi i 10 vodiča koji su uvijek bili spremi pomagati svakome. Ipak, zbog velike vrućine i napora nekolicina planinara je ostala i posjetila lijepe staze “Orlovih stina” i obližnjeg vidikovca.

Prvo smo krenuli po stazi kroz Bednje koja je malo lakša i dulja ali ima i vegetacije, hlada, međutim bila je dosta zarasla tako da sam se dobro namlatio štapom probijajući se kao prvi tragom markacija sve u svemu dobro je prošlo uz pomoć vodiča Marjana, Karoline i ostalih vodiča. Kada smo izalšli iz Bednjeva onda smo se prepustili “uživanju sunca” po kamenjaru bez drveća i stigli svi na vrh Svilaje (1509 m), nagrađeni vidicima uz koje ti zastaje dah, kojim se zaboravlja uloženi trud vručina ili muka došavši do cilja. Pogledom na Peručko jezero, cijeli masiv Dinare, kako se okrećeš sve naše planine Mosor i da ne nabrajam prekrasno i nezaboravno. Smijeh veselje i neka unutrašnja sreća koju mi planinari osjećamo u takvim trenucima uz neke zgode kao što je Ivana napravila šprintavši zadnjih 15 metara do geodetskog stupa na vrhu Svilaje a nije baš “Tvigica”. nagrađuje nas i lijepim uspomenama.

Vratili smo se takozvanim “šumskim putem” koji je puno strmiji ali u tim satima u hladu do šumske ceste kojom smo svi zadovoljni stigli do doma. Večer smo proveli uz gulaš sa tjestom i svim pričama i zgodama predhodnog dana.

6. lipnja 2015. – udarni dan bio je određen za zajednički pohod na vrh Hrvatske. Ustali smo oko 5h ujutro kako bi krenuli u 6h autobusom do Kijeva i zaselka Glavaša gdje od kontejnera HPD-a “Sinjal 1831” kreće pohod na Dinaru. Stižemo na vrijeme oko 7, 30 h dočekuju nas dežurni vodiči i upućuju nas na pohod. Putovi su uređeni, a svuda su svježa obilježja koja vode na početak pohoda, vodiči su se potrudili da sve bude spremno za prihvat planinara i pohoda.

I makar se je pohod pomaknuo zbog velike vrućine na lipanj mjesec, ovaj puta opet nismo imali sreće – grije kao usred ljeta. Stižemo za 1h hoda do novog uređenog izvora kojeg su vuredili planinari iz Kijeva. Uh, kako paše fina hladna voda. Svi koji stižu odmah se okrepljuju odličnom hladnom vodom, zamjenjujemo toplu za hladnu u svojim ruksacima i krećemo dalje. Sljedeća postaja za odmor ima i vode su “Martinove košare” gdje se odmaramo malo prezalogajimo idemao dalje. Od Martinove košare imamo još do vrha Dinare oko 600 m visinske razlike stalnog uspona i preko 2 h hoda po ovoj vrućini, ali nema veze. Volja i želja nadvladaju vrućinu! Prije završnog uspona gledam brijeg ispred sebe i znam kad se popnem na njega – ugledat ću vrh Dinare i požurujem samog sebe, dahtajući izlazim na proplanak i ugledam željeni prizor; puno planinara sjedi odamara, slika se, pjeva, maše hrvatskim zastavama. Upravo takav prizor sam očekivao kao i svake godine kada se ide na tradicionalni pohod na Dinaru. Za desetak minuta hoda ušao sam u to mnoštvo planinara da podjelim svoju sreću i zadovoljstvo što sam opet na vrhu Hrvatske. Uskoro stiže i Ivor. Znam da nosi u ruksaku šampanjac kojeg će mo otvorti na vrhu Dinare i podjeliti sa svakim tko želi gutljajem šampanjca proslaviti uspješan dolazak na vrh.

Gledam puno planinara, znanih i neznanih. Svi se nekako vesele vidim plavi se puno i vodičkih majica kao što je i moja nudim gutljaj šampanjca našem Ivi Hapaču i predsjedniku izvršnog odbora HPS-a Vladimiru Novaku. Živjeli, živjeli uz gutljaj šampanjca još jednom uspješnom pohodu na najviši vrh Hrvatske!

Silazak je bio jasno puno lakši i dok smo silazili susretali smo još planinare koji su išli prema vrhu. Spustivši se natrag do Glavaša gdje nas je čekao i tradicionalni grah ostalo je vremena malo za opuštanje i čekanje da se skupi cijela grupa iz našeg autobusa SPV-a Zagreb kojim krećemo za Zagreb puni lijepih dojmova našeg planinarenja na tri vrha zagore i Dinarida.

Došli smo kasno u Zagreb poslije ponoći, trebalo je malo i spavati, jer se moram rano ustati – čeka me još i obavezan pohod PD-a “Pinklec” kojeg sam isto član. Ovogodišnji pohod “Pinklec na pleća” išao je obrnutim redom: autobusima vozili smo se do Okića i onda od Okića preko Sv. Martina pod Okićem markiranim putom PD “Pinklec” do Svetonedjeljskog brijega, gdje je bila glavna svečanost. Ovaj put sudjelovao sam u pohodu kao zadnja metla iza malih Pinklecovih planinaraca koji pohađaju malu planinarsku školu. Njih preko 30 klinaca uspješno je prošlo pohod i ja sam se veselio tim klincima vjerujući da će i od njih netko kada naraste ići na tradicionalni pohod i popiti gutljaj šampanjca na Dinari, najvišem vrhu naše domovine.

Napisao: Željko Avdagić