U prvoj polovici 20. stoljeća planinarstvo se postupno razvijalo, no nisu postojali resursi koji bi na organiziran i stručan način odgovarali na sve veće potrebe za učinkovitom i standardizirnom reakcijom u slučaju nesreće u planinama. Kako bi se izbavili iz nevolje, planinari su se uglavnom morali oslanjati na vlastite snage. Unatoč tome što je danas u većini europskih zemalja dostupna brza pomoć visoko obučenih i visoko motiviranih spašavatelja, uglavnom volontera, izrazito uznapredovala tehnička sredstva, uključujući i helikoptere, tradiciju samopomoći i solidarnosti među planinarima nužno je razvijati i kod novih naraštaja planinara. Pogrešno je u potpunosti se prepustiti razumijevanju kako će netko drugi doći i rješavati problem u kojem se našla skupina planinara.
Organizirajući izlet ili turu, među ostalim treba osigurati da svi sudionici na nju kreću s razumijevanjem kako funkcionira samostalna, samoodrživa skupina. Od te skupine očekuje se osnovna planinarska kompetentnost za rješavanje većine izazova na terenu te spremnost i volja za pružanje pomoći u slučaju potrebe.
U novije vrijeme znatno se povećao broj posjetitelja planina, a mnogi među njima nisu članovi planinarske udruge. Osim toga, u planinama se odvijaju i neke srodne aktivnosti, poput brdsko biciklizma i ultramaratonskih trka. U slučaju nevolje, svima su na raspolaganju izuzetno kompetentne snage spašavanja, uključujući i našu vrijednu Hrvatsku gorsku službu spašavanja. Takva situacija, neupitno povećava razinu sigurnosti u planinama, ali i otvara mogućnost pretjeranog izlaganja opasnostima zbog dojma da je pomoć u slučaju nesreće uvijek lako i brzo dostupna. Brojni su čimbenici koje treba uzeti u obzir pri izvedbi akcije spašavanja i onima koji su iskusniji u planinarstvu jasno je da u planini rijetko sve bude idealno, pa tako i uvjeti u kojima spašavatelji trebaju raditi mogu ugroziti akciju spašavanja pa i same spašavatelje.
Planinarski vodič nikako ne smije pri planiranju aktivnosti zanemariti potencijalne opasnosti i uputiti se na terene s nespremnim polaznicima, računajući da bi eventualne nezgode rješavale službe spašavanja. Nesreće se događaju uglavnom kada ih najmanje očekujemo, a vodič mora imati dovoljno znanja i samopouzdanja kako bi donosio ispravne odluke i prema njima kompetentno postupio. Nesreće imaju običaj eskalirati ako se u samom početku reakcije ne donesu ispravne odluke. Kako bi se ispravne odluke donijele, nužno je da vodič bude miran, zadrži mir u skupini te kvalitetno usmjeri svoja osobna iskustva i znanja, pa i iskustva drugih u skupini, prema sigurnom i učinkovitom iznalaženju rješenja.
U slučaju nesreće u planinama nema mjesta žurbi. Važno je da vodič zadrži kontrolu u skupini, unatoč mogućoj osobnoj želji za hitnom intervencijom. Važno je zadržati skupinu i dodijeliti zadatke koji mogu biti od koristi, pa makar samo da odvrate pažnju pojedinaca od nesreće i zapriječe moguće širenje panike. Unesrećenome treba pristupiti s pojačanim oprezom za osobnu ili sigurnost skupine ili samog unesrećenog – nikada s leđa, izravno na unesrećenoga. Slijedi brzi pregled unesrećenoga i utvrđivanje postoji li životna opasnost (izostanak disanja i pulsa ili arterijsko krvarenja). Svaki planinar, a napose vodič morao bi biti spreman ispravno reagirati na takva stanja – pružiti prvu pomoć!
Važno je i sagledati ukupnu situaciju na terenu tražeći znakove neposredne opasnosti za vodiča, unesrećenoga ili članove skupine. U slučaju neposredne opasnosti, prioritet postaje izvlačenje u sigurno područje u kojemu je moguća zaštita od nepovoljnih vremenskih uvjeta i pružanje potrebne pomoći. Vodič treba znati kako je njegova osobna sigurnost i sigurnost skupine koja mu je povjerena od najveće važnosti te da je nikakva aktivnost u pružanju prve pomoći bolja od od bespotrebne. Briga da unesrećenome bude što je moguće više ugodno, da bude zaklonjen i zbrinut te da osjeća da se netko brine za njega/nerijetko je važnije od pretjeranog pokušavanja sanacije ozljede.
Slijedi kritični dio izvedbe akcije spašavanja, stoga vodič treba dobro i smireno razmisliti o daljnjim postupcima i ne dozvoliti da ga eventualne reakcije iz skupine dovedu u situaciju donošenja brzopletih odluka. Potrebno je donijeti odluku o tome može li se skupina nositi sa situacijom vlastitim resursima ili je potrebno zatražiti vanjsku pomoć. U oba slučaja važno je razraditi detaljan plan koji treba uzeti u obzir sljedeće činjenice:
■ Priroda ozljede – neke ozljede traže hitnu evakuaciju kao apsolutni prioritet dok druge možda mogu imati niži stupanj hitnoće. U nekim situacijama apsolutno je nužna specijalistička intervencija spasilačkih službi, kako već u fazi pristupa unesre- ćenome tako i u fazi saniranja životnih funkcija.
■ Situacija u kojoj se nalazi cijela skupina – razumljivo je ali i pogrešno da se vodič u potpunosti usredotoči samo na unesrećenu osobu. Vodič je odgovoran za cijelu skupinu koja isto tako može biti u potencijalnoj opasnosti zbog npr. hladnoće i panike. Nerješavanje takve vrste problema može dovesti do novih nevolja i nužno je donijeti odluke, koje ili na siguran način involviraju skupinu u akciju spašavanja ili ju sklanjaju na sigurno mjesto.
■ Vremenski okvir – u ovakvim situacijama vodič rijetko stigne napraviti sve što treba napraviti u raspoloživom vremenu. Vrijeme uloženo u sigurnost i udobnost unesrećenoga i skupine dobro je uloženo vrijeme. Vrijeme uloženo u jasnu i stalo- ženu komunikaciju, kako s unesrećenime tako i sa skupinom, dobro je uloženo vrijeme. Vrijeme uloženo u aktivnosti koje su predvidljive poput moguće akcije spašavanja noću, a uključuju pripremu svjetala, toplih napitaka i izrade skloni- šta, dobro je uloženo vrijeme.
■ Vremenski uvjeti – loši vremenski uvjeti često su povezani s nesrećama. Mogu biti toliko loši da uvjetuju neodgodivu evakuaciju na nižu, zaklonjeniju lokaciju te nadvladati sva druga razmatranja. U najmanju ruku, loši vremenski uvjeti će zasigurno povećati opasnost za sve sudionike i usporiti spasilačke aktivnosti.
■ Teren – uistinu je u današnje vrijeme rijetka potreba za slanjem nekog od članova skupine po pomoć. Ipak, ako je to jedina mogućnost, vodič sa sudionicima treba utvrditi jasnu trasu puta, vrlo pažljivo odabrati članove skupine te osigurati ispravnost poruke koju nose (najbolje je da to bude pisana poruka)
Mobilna telefonija i korištenje helikoptera uvelike su smanjili čimbenik vremena u mnogim akcijama spašavanja. Korisno za vodiča je upamtiti da je katkad vrijedno hodati uzbrdo 10 minuta nego signal tražiti na nižim i zaklonjenim dijelovima planine.
Zadaća vodiča je sagledati mogućnosti evakuacije s dostupnim resursima, resursima drugih skupina planinara koji se kreću tim područjem i/ili kontaktiranjem spasilač- kih službi. Koja god odluka bila, vodič mora biti upoznat sa svim sustavima komunikacije u slučaju nesreće. Dozivanje upomoć drugih skupina na području može se izvršiti dozivanjem, standardiziranim signalima (6 puta doziv i 3 puta odziv) pomoću ogledala, zviždaljke ili svjetlosnih signala.
Dozivanje upomoć službi spašavanja – pomoću mobilnog telefona na broj 112, kod prilaska helikoptera rukama u položaju Yes ili 6 puta svjetlosnim signalima, pazeći pri tome da snop jake svjetlosti ne uperimo izravno u kabinu.
U slučaju angažmana javnih službi ili službi s pravom javnosti poput policije, HGSS-a i sl. vodičbi trebao znati i po mogućnosti zapisati sljedeće informacije: točnu lokaciju nesreće, opis lokacije, opis nesreće ili nezgode i vrijeme kada se dogodila, ime unesrećenoga i osobu za kontakt u slučaju nesreće, prirodu zadobivenih ozljeda, kratki opis učinjenoga od trenutka nesreće do dolaska javnih službi, svaku drugu informaciju bitnu za tijek togađaja. Važno je, i s pravnog aspekta, biti upoznat s postupkom obavješćivanja rodbine ili osobe za kontakt ili objavljivanja podataka u medijima kako se ne bi: a) učinio pravni propust, b) dodatno otežala akcija uklju- čivanjem trećih osoba u komunikaciju na terenu ili c) širile poluinformacije ili dezinformacije. Odgovornost o obavještavanju rodbine, naročito kod teških nesreća, je u domeni javnih službi, kao i obraćanje medijima, te se vodiči od toga trebaju suzdržati.
Dorijan Klasnić, Hrvatski planinar, 2016, br. 4
