Kao što je uvijek bilo zime i hladnoće, tako se svagda nađe i radosti vezanih uza zimu! Snijeg i sve ono što ta pojava donosi, većina je planinara sklona povezivati isključivo sa zimom. I najčešće su u pravu jer u našem okruženju nema cjelogodišnjega snijega i leda na vrhovima planina. Iako se u vrtačama i sniježnicama i u proljeće često nađe ostataka zime, oni nisu prepreka planinarima jer su obično izvan putova koji se koriste u suhim uvjetima.
Planinariti zimi drugačije je i kompleksnije iskustvo. Više je razloga za to, a pobliže ću se osvrnuti samo na neke. Zimi je najčešće hladno. Hladnoća se pojačava zbog kratkoga dana, odnosno slabe osunčanosti. Jasno je da nas svjetlost »zubatog« sunca ne može mnogo ogrijati. Sva se ta hladnoća umnogostručuje kad se u jednadžbu uplete vjetar. Poznato je da osjećaj hladnoće raste s porastom brzine vjetra. Taj se neugodan osjećaj pojačava u skladu s određenim pravilima, opisanima i zabilježenima u tablicama u kojima se može očitati »faktor osjećaja hladnoće«. Spomenute su tablice dostupne na raznim izvorima.
Ta i takva hladnoća u planinarstvu je najčešće loše procijenjena. Vodiči znaju da mnogi planinari što ih vode na izlet ljeti podcjenjuju, a zimi precjenjuju hladnoću i odijevanje u takvim okolnostima. Za razliku od ljetnih pohoda, zimi se tijelo najčešće previše utopljava. Mnogi nose preglomaznu i neslojevitu odjeću pa ne mogu ovisno o potrebi skidati ili odijevati pojedine slojeve. Najbitnije je svakako izbjeći prekomjerno znojenje, koje i pri nošenju kvalitetne, brzosušeće odjeće može dovesti do pothlađivanja ako se onemogući termoregulacija.
Tek se nakon toga kao izazov pri planinarenju zimi pojavljuje snijeg. Kad nema snijega, oprez iziskuju kiša, a često i skliska podloga.
Međutim, snijeg iz temelja mijenja pravila »igre«. Da nabrojim samo neka: npr. zahtjevnost i brzina napredovanja ovise o količini i vrsti snijega pod nogama, oprema mora zadovoljavati u pogledu sigurnosti i ugode, kao i obuća, koja svojom prikladnošću mora odgovoriti svim izazovima koji se pred nju postave. Snijeg i planinarenje zimi zahtijevaju veću količinu opreme, a poveću je težinu izazovnije nositi kada se krećemo po nestabilnoj podlozi. Pored još mnogih sitnih pravila korištenja snježnih staza, osvrnut ću se na jednu vrlo bitnu razliku.
Nikad, ali baš nikad, ne upućujte se u zasniježene planine ako tim putom niste išli u uvjetima bez snijega. Čak i ako ste ih pohodili u druga godišnja doba, to ipak nisu isti planinarski putovi. Naime, zimski, snježni put često je različit od onoga bez snijega. Ako i nije tako, postoji velika vjerojatnost da će oznake na planinarskom putu biti u najmanju ruku slabije vidljive, a često i zametene snijegom. Osobi koja se prvi put kreće nepoznatim terenom, orijentacija je u takvim uvjetima previše izazovna. Planinar se u takvim okolnostima izlaže nepotrebnim rizicima. Međutim, ovdje priskaču upomoć vodiči HPS-a, iskusni planinari kojima je zadaća da vam uskrate »doživljaj« vezan uz poteškoće s gubljenjem i lutanjem.
Kolikogod izostanak vegetacije i lišća otvara vidike u šumi i čini put kraćim nego što on uistinu jest, ipak, tragove u snijegu lako zatrpaju novonapadali snijeg ili zapusi koje nanosi vjetar.
Sve dosad napisano bilo je razmjerno jednostavno. No, sad na scenu stupa led, najzahtjevnija podloga u zimskom planinarenju. Led i ljeti u visokogorju stvara uvjete zimskog planinarenja i zahtijeva primjenu posebnih pravila kretanja, bez obzira na godišnje doba. Ako su dosad bile dostatne i skromnije planinarske vještine jer je snijeg bio pomalo milostiv te je planinarima opraštao sitne greške i nesmotrenosti – led to ne čini!
Kretanje po zaleđenoj podlozi jest kretanje uz tehnička pomagala, koje treba dobro uvježbati. Osnovna su pomagala cepin i dereze. Tu nema mjesta improvizacijama jer su ulozi preveliki, a pogreške se plaćaju ozljedama. Oprema za kretanje po ledu mora biti provjerena i planinar koji dolazi na led mora se njome znati koristiti. Zato je potrebno prije zahtjevnijih tura u visokogorju provesti pripremne izlete i vježbe. To je jedini ispravan način na koji se sprema pohod u izazovnija područja i na više vrhove. Nadgradnja tome jest korištenje pojasa i slaganje naveza radi dodatnog osiguranja, a koristi se na početku visokogorskoga planinarskog staža, i to, radi maksimalne sigurnosti, uz osposobljene vodiče.
I naše planine zimi mogu biti zaleđene. Led se na nekim mjestima zadržava i do kasnog proljeća jer duži dani i više sunca danju otapaju površinu snijega, ali se on za hladnih noći ponovno smrzava i ledi.
Da ne bismo govorili samo o opasnostima planinarenja zimi i u zimskim uvjetima – a dalo bi se o tome još štošta važno reći, na primjer, o važnosti sunčanih naočala u visokogorju, poteškoćama sa smrzavanjem tekućine za piće, o lavinama i ledenjacima… – osvrnimo se na ljepote i prednosti. Kao prvo, postoje vrhovi koji su teško dostupni ili nedostupni ako nema snijega jer su njihove strme padine i živi sipari neprohodni dok ih led i snijeg ne učine stabilnima za kretanje. Čistoća snijega ima i neku poetsku, nevinu i jednostavnu ljepotu. Provoditi vrijeme u prirodi u takvim uvjetima često nas čini zahvalnima pa više cijenimo toplo ognjište planinarskog doma, gdje nakon izleta uz društvo i hranu zahvaljujemo na predivnom danu. Tad i pjesma drugačije zvuči, nekako ljepše. Često za lijepa zimskog dana izlazak na vršni greben pruža vidike kakve možemo samo poželjeti. Kad samo zamislimo vidik i osjećaj što nas ispunjava kad se uzdignemo iznad sumaglice i magle što se provlači dolinama! Kao da smo se popeli iz dubine mora i vidimo na obzoru susjedne vrhove kako plove iznad oblaka, kao kakve otoke. To je recept za savršen izlet.
Tad se zaboravljaju sva rana i prerana ustajanja, sve nedaće vezane uz hladnoću, dug pristup, strmine bez prtine… Tad imamo osjećaj da se sve lijepe stvari moraju zaslužiti kako bi doživljaj bio bogatiji, jači i pomalo »sočniji«.
Darko Mršnik, Hrvatski planinar 4, 2016., str. 190
