Hodanje po planini razlikuje se od kretanja u nizinama ili gradskom okruženju. Prilikom planinarenja postoje veće opasnosti od pada i ozljeđivanja.
Kako bismo te opasnosti sveli na najmanju moguću mjeru, bitno je:
1. Zagrijavanje i istezanje prije povećanog fizičkog napora (na početku planinarenja, za vrijeme odmora, prije stavljanja teškog ruksaka na leđa).
2.Nositi primjerenu obuću i odjeću. Gojzerice moraju biti udobne i svojim karakteristikama prilagođene vremenskim uvjetima pri kojima planinarite (zimske, ljetne). Više – za zaštitu gležnja, pravilno stegnute i zavezane. Čarape ne bi smjele unutar gojzerice stvarati veće nabore (žuljevi).
3. Prilagoditi hod kretanju u skupini i održavati razmak. Razmak je veći pri usponu gdje je moguć odron kamenja i prilikom nošenja štapova (min. 2 m). Održavati kontinuiran hod poštujući svoj tempo (uravnotežen hod nije hod maksimalnim kapacitetom). Treba disati na nos, ako nam to predstavlja problem treba smanjiti korake i/ili usporiti. Ne smijemo dozvoliti da nam snažniji nametnu svoj tempo.
4. Koristiti planinarske štapove. Štapovi omogućuju više uporišnih točaka i na taj način olakšavaju uspon. Prilikom silaženja mogu također biti dodatan oslonac pri skliskom ili trusljivom terenu.
5. Obratiti pažnju na položaj tijela. Svjesnost o položaju tijela (uspravan hod). Naginjanjem prema naprijed prilikom uspona, vraćamo težište tijela u sredinu. Savijanjem koljena kod silaženja imamo veću stabilnost i bolju raspodjelu sila na koljena. Trebamo gledati ispred sebe zbog opasnosti na stazi (rupe sakrivene lišćem, sklisko kamenje).
6. Uspon i silazak. Hodanje uz padinu (uspon) i hod niz padinu (silazak) nisu jednaki. Uspon – veličina koraka bi trebala biti manja, gaziti što više punim stopalima a ne samo preko prednjeg dijela (umor mišića nogu). Silaženje – niz blage padine silazimo većim koracima, niz strmije manjim. Kod silaženja hod je mekši, koljena su lagano savijena i razmaknuta u stranu.
7. Prelazak preko padine. Padinu možemo priječiti (traveziranje) horizontalno i s tendencijom silaženja ili uspinjanja. Kod hodanja po snijegu potrebno je prtiti stazu. To činimo na način da se skupina formira u kolonu. Osoba na čelu kolone prti. Kada se umori pomiče se na stranu i zamjenjuje ga osoba druga po redu u koloni.Prvotni prtitelj se priključuje na kraj kolone. Prilikom te promjene kolona se ne zaustavlja.
8. Pozor na ozljede. Najčešće ozljede prilikom planinarenja su uganuća zglobova, istegnuća mišića, tetiva i ligamenata, prenapregnutost mišića, grčevi i opća iscrpljenost.
Silvija Zelko, vodič HPS-a
