Gola Plješivica
Vraćajući se s kolegama veteranima Planinske satnije Velebit s proslave 64. obljetnice Nacionalnog parka Paklenica preko Korenice sjetim se da je danas, 20. studenog 2013., otvorenje novog planinarskog puta u organizaciji PD „Mrsinj“ na Golu Plješivicu. Uz malo nagovaranja i dobre priče uspijem nagovoriti prijatelje da i mi malo skočimo na Golu Plješivicu.
Istina kasnili smo jedno 1,30 h od organiziranog polaska ali nama to ne predstavlja problem važna je samo volja. Dolaskom u Korenicu na brzinu se opskrbimo u trgovini s potrebnom prehranom. Znam da moramo negdje skrenuti iza crkve na put koji vodi preko Kom polja do pod samu Plješivicu, a onda više nije problem jer šuma i bregi su naše dvorište. Vozili smo se preko polja jedno 3-4 km, uočili markaciju i došli pod samu Plješivicu te vidjeli puno parkiranih automobila i zaključili to je to. Parkiramo automobil, na brzinu spremimo ruksake i krećemo po sviježe markiranoj stazi prema vrhu Gole Plješivice. TV toranj i krov kuće bivših vojnih objekta vidi se od parkirališta ali ne znamo kakav je put do vrha. Sada me moji dečki pitaju koliko treba hodati vremenski do vrha, a ja im odgovorim, pročitao sam negdje na pozivu današnjeg otvorenja puta, 3,5-4 h. Nije bilo komentara već smo ušli u šumarak,Kom polje je negdje na visini 600 m a vrh Gole Plješivice je 1649 m.
Put je na početku išao kroz nisko raslinje, malo kamenito, stalno u laganom dizanju i nakon 20 min hoda ulazimo u šumu,zapravo trećina puta je kretanje kroz šumu po dobrom putu, rekao bi prokrčenom kolskom putu, po laganim serpentinama stalno u uzlasku tako da planinari moraju imati dobru kondiciju. Prelaskom preko šumovitog sedla na hrbat primjećujem da malo fali gustoća markacija u šumi. Pošto nije još izrauban put mora se dobro paziti i tražiti slijedeću markaciju. Sada dolazi najteži dio puta izlazimo na prosječeni dio šume kroz koji prolazi dalekovod za TV toranj tu susrećemo grupu planinara koja sjedi odmara i tvrdoglavo odlučuje da ne ide dalje,mi ih pokušavamo udobrovoljiti neka se odmore, vidi se toranj i cesta još 15-20 min istina strmog uspona i priča je gotova, po cesti se dođe do samog vrha.
Ostavljamo grupu i krećemo na najteži,najstrmiji dio puta. Nakon 2-3 h sata hoda uspon se čini još teži zbog umora, dolazimo na cestu kod TV tornja gdje nas dočekuje bura koja dere na mahove 100 km na sat. Tu opet susrećemo planinare,veselim se susretu poznatih planinara mojih „Pinkleca“ mojih „Vrapčana i ostalih znanih iz drugih društava, jedni idu na vrh, drugi se vraćaju, svi su dobro obučeni sugeriraju ne idite na vrh po hrptu idite po cesti ona je u zavjetrini bura je prejaka. Zapravo planinarski put je markiran preko travnate kosine i hrpta Gole Plješivice jer je to na Hrvatskoj strani, a bijela vojna cesta je na BiH strani, ovaj puta smo svi išli preko granice na sam vrh da ne postanemo leteći paraglajzeri.
Sada dolazi ono najvažnije što nas planinare ushićuje, to su prekrasni pogledi na sve strane, sa jedne strane Hrvatska Lika naše planine, a sa druge Bosna,Una grad Bihać sve tu ispod nas kao da si u prvom redu balkona. Prekrasni pogledi,vidici s Gole Plješivice naplaćuju svu muku i sigurno otvaraju jednu novu atraktivnu destinaciju za planinare i moje vodiče HPS-a.
Željko Avdagić, vodič instruktor HPS-a
