Pojam visokogorstva nije u potpunosti definiran, a iz naslova je jedino razvidno da se radi o usponima (naravno, i silascima) na visoka gorja. Visokogorstvo svakako nije alpinizam, ali ni granice između visokogorstva i alpinizma nisu strogo određene i lako se pomiču na obje strane.
Visokogorcima se često nazivaju planinari koji poduzimaju uspone na visoke planine i gorja, a nemaju znatnijih alpinističkih ambicija. No takve su planine obično znatno strmije i nepristupačnije od onih nižih, a i prekrivene su najčešće snijegom i ledom, tako da kretanje po takvom terenu zahtjeva i poznavanje nekih osnovnih alpinističkih tehnika i vještina i nešto specijalističke opreme.
Osim toga, sama visina donosi neke dodatne rizike kojih u nižim brdima, ciljevima prosječnih planinara nema, ili bar nema u takvom obliku i intenzitetu. Na primjer, promjene vremenskih prilika češće su i znatno opasnije, padaju kamene i sniježne lavine, mogućnost ozljeda je veća, a potrebna pomoć nedostupnija. Uz to se javljaju i razni oblici i simptomi visinske bolesti, itd. Sa svime time se treba znati nositi, a treba i dosta toga naučiti da bi se sve to prepoznalo i savladalo.
Dakle, gornja granica i visina visokogorstva nije precizno definirana i podložna je pomicanju (mislim da je zadnja slovenska ekspedicija na Mont Everest nazvana visokogorskom), zavisno o spremnosti i sposobnosti samog visokogorca, dok je donja granica vrlo jednostavna. Visokogorstvo je po mnogim definicijama uspon na svaki vrh viši od 2000 metara. Za Slovence, Austrijance, Talijane, itd. skroz jednostavno, ali što s Hrvatima kojima najvišoj planini do 2000 zadanih metara fali gotovo 200 metara. Zato bi mi u Hrvatskoj dodali na je visokogorstvo, osim uspona na planine više od 2000 metara i napredovanje teškim i neprohodnim terenima, nemarkiranim bespućima, savladavanju teško prohodnih kanjona, grapa i usjeka, kakvih u našim Dinaridima ima podosta.
Najosnovanija podjela visokogorstva bi bila ona po godišnjim dobima, tj. ljetno i zimsko visokogorstvo, a shodno tome i podjela po mediju po kojem se penje. Dakle usponi po suhoj stijeni i usponi po snijegu i ledu. Treba napomenuti da su gotovo svi usponi (i ljeti i zimi) na planine iznad 3000 metara po svom karakteru zimski usponi tj, usponi po snijegu i ledu, ili barem kombinirani usponi. Te podjele su važne jer se prilikom ljetnih i zimskih visokogorskih uspona primjenjuju različite tehnike napredovanja i različita specijalna oprema. Prije nego prijeđemo na opremu htio bih napomenuti da se pod visokogorstvom u suhoj stijeni općenito računaju lakši usponi i to oni I i II stupnja težine po međunarodnim ljestvicama, ili čak III i IV stupnja težine ukoliko su ti putovi osigurani klinovima i sajlama. To su tzv. osigurani klinčani putovi ili ferate koji imaju svoje zakonitosti savladavanja i napredovanja te specijalnu opreme koja se tu koristi. U snijegu bi to bilo savladavanje ledenjaka i zasnježenih padina i grapa nagiba od nekih 30% do 40%. Ta zadnja procjena je dosta proizvoljna, a umnogome ovisi o sposobnosti visokogorca, vremenskih uvjeta i kvalitete samog snijega.
Oprema je vrlo važan faktor uspjeha visokogorskog uspona. Naravno, postoji osnovna planinarska oprema za koju se pretpostavlja da bi je svaki planinar trebao imati i posebna ili specijalna oprema koja služi za visokogorsko napredovanje u suhoj stijeni i po snijegu i ledu. Treba odmah napomenuti da je visokogorska oprema danas vrlo kvalitetna, ali i vrlo skupa, tako da i tu treba imati mjere. Dobrog visokogorca ne čini skupa i mnogobrojna oprema najpoznatijih brendova (iako olakšava stvar). Osim toga treba procjeniti nužnost određene opreme s obzirom na ambicije pojedinog visokogorca i učestalosti visokogorskih uspona. Netko preferira više ljetne, a netko više zimske uspone, netko se zadovoljava slovenskim Alpama, a nekome ni Matterhorn nije vrhunac ambicije. Shodno tim ambicijama treba procijeniti i koja će se oprema kupiti, a koje se može ponekad i posuditi.
